BOŠNJACI U REPUBLICI HRVATSKOJ 2

 

 

Sadržaj

1. Uvodne napomene	2. Bošnjaci u Hrvatskoj do Drugog svjetskog rata
3. Bošnjaci u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata	4. Kritički osvrt na službenu statistiku.
5. Rasprostranjenost bošnjačke populacije u Hrvatskoj	6. Veće bošnjačke zajednice u Hrvatskoj
7. Bošnjaci u Hrvatskoj nakon 1990. godine	8. Bošnjačko sutra u Hrvatskoj
9. Literatura	Prilog

1. Uvodne napomene 3

Kada je riječ o Hrvatskoj i njezinim dodirima s Islamom odnosno s Bošnjacima tada se, uvjetno gledano, mogu izdvijiti tri karakteristična razdoblja.

Prvo razdoblje vezuje se za stoljetna gibanja naroda i trgovačkih roba na prostoru Mediterana. Dolazak Slavena na Balkan vremenski se podudara s misijom posljednjeg Božijeg poslanika, Muhammeda a.s. Prema nekim povijesničarima dolazak Slavena na Balkan je uveliko olakšan širenjem Islama i arapskim nastupanjem u prostore Bizantijskog Carstva. Južni Slaveni dolaze veoma brzo u izravni kontakt s islamskim naukom, o čemu, također, postoje brojni dokumenti koji govore u prilog navedenoj tvrdnji. sdahadna historiografija zbog samo njoj znanih razloga uporno je umanjivala značaje tog povijesnog kontakta.

Drugo razdoblje počinje padom Bosne 1463. godine u turske ruke i dobrovljnim prihvatom islamkog nauka od strane najvećeg dijela bosanskog naroda. To je razdoblje u kojem i znatan dio Hrvatske ulazi u sastav Osmanskog Carstva što osigurava snažnu ekonomsku i duhovnu povezanost Slavonije, Like 4, dijelova Dalmacije s Bosnom i ostalim dijelovima osmanske imperije. Gradovi kao što su Osijek, Đakovo, Požega, Imotski, Drniš, Udbina, Pakrac i brojni drugi u cjelosti imaju obilježja tadašnjih bosanskih gradova u kojima urbani bošnjački element jest pokretačkom snagom ekonomskog, duhovnog i svakog drugog razvoja. Slabljenjem Osmanske Carevine dolazi do potpunog i sustavnog uništenja svega islamskog na tim prostorima. Samo poneki ostaci danas još uvijek svjedoče da je na tom prostoru Hrvatske cvjetala bošnjačko-islamska kultura i civilizacija.

Treće razdoblje sdahočinje austrougarskom okupacijom Bosne i Hercegovine. To je ujedno razdoblje kada prvi Bošnjaci kreću u smjeru Beča, Pešte, Zagreba, Praga i drugih evropskih gradova radi školovanja, trgovine i biznisa. Polahko ali sigurno u Zagrebu, Dubrovniku i drugim većim hrvatskim gradovima stvaraju se nukleusi budućih zajednica bosanskih muslimana (Bošnjaka). To su, u pravilu,  institucije Islamske zajednice, jer je svaki drugi oblik nacionalnog, kulturnog ili pak političkog organiziranja bio sustavno otežavan i negiran.

 Početak dokumenta

2. Bošnjaci u Hrvatskoj do Drugog svjetskog rata

Novija povijesna istraživanja 5 potvrđuju da bošnjačko prisustvo na području Hrvatske ima duge korijene.

To je razmljivo ako se zna da teritoriji Bosne, Hercegovine, Hrvatske zajedno s dijelovima nekih susjednih zemalja čine jedinstveni 6 geopolitički prostor, te da su im povijesne odrednice u mnogim bitnim elementima dodirne, isprepletene, zajedničke.

Ovakav pristup problemu, premda ima brojne zagovornike kako hrvatskih tako i bošnjačkih historičara, krije u sebi i značajnu klicu razdora. Dok se kod bošnjačke strane koristi sustavna znanstvena aparatura koja ima cilj što objektivnije prikazati prošlost dviju zemalja te dviju 7 zajednica, s hrvatske strane se, “jedinstvenost geopolitičkog prostora” veoma često koristi kao argumenat pojašnjavanja isključivog hrvatskog prava na Bosnu i Hercegovinu. U konačnici, bez ograda može se izreći ocjena da se hrvatska historiografija, u najvećoj mjeri, dobrano upregnula u model velikohrvatskog 8 hegemonizma glede Bosne.

O islamskoj prisutnosti na području današnje Hrvatske u 10., 11. i 12. stoljeću govore kronike tog i kasnijih vremena. Š. Omerbašić 9 spominje odredbu kralja Emerika iz 1196. godine u kojoj se nalaže da i muslimani 10 plaćaju carinu poput ostalih građana Osijeka. Za povijest Bosne i bosanskih muslimana na području Hrvatske zanimljiva je prisutnost Kaliza iz Srijema koji su se, zajedno s bosanskim banom Borićem 1150. godine borili protiv bizantijskog cara Emanuela Komnena. O islamskoj komoponenti u Hrvatskoj govori, također, mađarski povjeničar Thaloczy u svojoj “Kronici”.

Turski nastup na prostore današnje Hrvatske omogućio je, između ostalog, značajne promjene u strukturi stanovništva. Znatan je broj slavenskog stanovništva Slavonije, Srijema, Like, Dalmatinske zagore dobrovoljno prigrlio islamski nauk u težnji da se oslobodi krutih stega koje im je nametao tadašnji fedulalni ustroj koji je omogućavao svjetovnoj i duhovnoj oligarhiji da do krajnjih granica izdržljivosti opterećuje seosku populaciju i pridonese njihovoj pauperizaciji. Za većinu seoskog puka je dolazeći islam značio izbavljenje i spas. Posebno su dolazak islama pozdravili pripadnici Bosanske crkve kao i brojni Husiti koji su odvajkada bili najoštriji protivnici Katoličke crkve. U turskoj carevini, osim toga, bile su prisutne značajne unutrašnje migracije koje su dovele brojne Bošnjake ali i pripadnike drugih naroda u Slavoniju i Srijem.  U  16. i 17. stoljeću u Slavoniji i Srijemu broj bosanskih muslimana 11 znatno je namašivao broj kršćana. Osim Slavonije i Srijema i na području Like i Dalmatinske zagore u vrijeme turskih osvajanja dijelova Hrvatske može se govoriti o velikom udjelu bošnjačkog naroda na tim prostorima.

Neuspjeh pod Bečom, kasniji turski porazi ali i genocidna politika kršćanskih zemalja koju su predvodili neki antiislamski redovi u Katoličkoj crkvi veoma brzo su promjenili strukturu stanovništva na prostorima Hrvatske na kojima je do tada cvala bošnjačko-islamska kultura. Najveći broj pripadnika bošnjačkog naroda, u želji da se sačuva od genocidnih nastupa križarskih legija, našao je utočište i spas u slobodnoj Bosni. Manji dio bošnjačkog stanovništva, ostavši vjeran svojem zavičaju, pobijen je ili pak nasilno pokršten.  Katoličke kronike šturim rječnikom oslikavaju dramu islamskog puka prisiljenog ispovijedanju njima, očito, strane vjere.

Pripajanje Bosne i Hercegovine u sastav Austro-Ugarske Monarhije označava novu etapu bošnjačkog naroda i njihovu povezanost s Hrvatskom. To je razdoblje prosvjećenog apsolutizma u kojem se, postupno, odbacuje odrednica: “Čija vlast, njegova vjera”. Zahvaljujući takvom pristupu, 1912. godine, veliko carsko Vijeće donosi akt kojim se islamski nauk priznaje službenom religijom u Austriji. Sljedom tog akta i Hrvatski 12 Sabor 1916. godine priznaje islam za službenu vjeru, odredivši da bosanski muslimani, u granicama svojeg vjerozakona, mogu javno ispovijedati svoju vjeru, naučavati je i organizirati vjerski život. Za tu potrebu načinjen je popis muslimanskih vjernika koji stalno žive u Hrvatskoj. Time je, iznova, potvrđena višestoljetna bošnjačka pristutnost u Hrvatskoj i njezina, danas toliko osporavana, autohtonost.

Za povijesnu dimenziju bošnjačkog naroda u Hrvatskoj od osobite važnosti su pisani dokumenti i materijalni dokazi bošnjačkog gospodstva u proteklim vremenima.

Jedan od najznačajnijih djela bošnjačko-islamske duhovnosti u Hrvatskoj jest spjev “Hasanaginica” koja jasno svjedoči o vremenu kada je bošnjački duh na hrvatskom tlu ispisivao najljepše stranice svoje duhovnosti i kulturnog stvaralaštva.

Veoma očuvana džamija u Đakovu 13 i danas izazivlje znatiželju brojnih turista i drugih namjernika koji prolaze pored tog prekrasnog zdanja bošnjačkog graditeljstva.

Razvaline džamija u Perkoviću i Drnišu, neki topinimi, kao i običaji znani samo dobrim poznavateljima kulturnog razvoja Hrvatske svjedoće o stoljetnoj bošnjačkoj prisutnosti i na hrvatskim prostorima. Veličanstveni nadgrobni spomenik 14 na zagrebačkom groblju Mirogoj podignut pod konac devetnaestog stoljeća svjedoči o stoljetnim vezama bošnjačkoga i hrvatskog naroda.

Kretanje broja bošnjačkog naroda u Hrvatskoj u prvoj polovici XX stoljeća dan je u tabeli 1.

Tabela 1.

     Broj Bošnjaka u Hrvatskoj u prvoj polovici XX stoljeća.

Godina	Broj Bošnjaka	Indeks 1948=100
1910.	(600)1	100.00
1918.	3 145	524.17
1931.	4 740	790.00

^{1 Izraz u zagradi označava nepotpun, odnosno nedovoljno provjeren podatak}

Pojašnjenja radi, prema popisu stanovništva iz 1910. godine evidentirano je 204 pripadnika bošnjačkog naroda stalno naseljenih pretežno u Zagrebu, Osijeku i Karlovcu. Ovome broju valja pridodati značajan broj Bošnjaka koji živi u Dubrovniku, Splitu i drugim dalmatinskim mjestima koja nisu obuhvaćeni tim popisom. Njima, također, valja pridodati Bošnjake koji su se školovali, trgovali ili pak drugim poslovima boravili u Hrvatskoj. Znatan broj bošnjačkih školaraca, studenata i drugih useljenika, naime, veoma često privremeno boravište zamijenjuje trajnim boravkom u Hrvatskoj. Takva konverzija nije nikakav bošnjački specifikum, nego praktična potreba kojom ljudi iz slabije razvijenih sredina, u potrazi za ekonomskim blagostanjem,  status privremnih migranata ubrzo zamjenjuju trajnim borvakom. To je osobito čest slučaj u sredinama gdje ne postoje ozbiljnije jezične barijere. Stoga ne začuđuje podatak, da je broj pripadnika bošnjačkog naroda u Hrvatskoj, prema popisu iz 1931. godine, narastao na nepunih pet tisuća. Time je stvorena snažna bošnjačka  zajednica koja će duhovnom, materijalnom i svakom drugom razvoju Hrvatske dati snažnu bošnjačku djelomično i islamsku komponentu razvoja.

 Početak dokumenta

3. Bošnjaci u Hrvatskoj nakog Drugog svjetskog rata

Kretanje broj Bošnjaka u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata može se pratiti na osnovu popisa stanovništva ali i pomoću indikatora neslužbene statistike.

Ova napomena je osobito značajna ako se zna da su gubitkom političkog subjektiviteta - Bošnjaci - bili predmetom agresivne asimilacije svih južnoslavenskih naroda, Srba i Hrvata napose. Dugi niz godina pripadnici bošnjačkog naroda nisu imali mogućnosti nacionalnog izjašnjavanja što, s druge strane, ima izravnih negativnih reperkusija na pokazatelje službene statistike. Stoga se prikaz o kretanju broja Bošnjaka, na osnovu poslijeratnih popisa stanovništva, može prihvatiti isključivo kao polazni podatak  i tek se dodatnim analizama mogu pribaviti vjerodostojni pokazatelji broja Bošnjaka u svim novostvorenim državama bivše Jugoslavije.

Popisi 15 stanovništva u prvoj i drugoj Jugoslaviji gledano kroz prizmu bošnjačkog naroda znače sustavnu negaciju njihovog nacionalnog i duhovnog bića. Takav pristup, jest, izravna posljedica gubitka političkog gospodstva koji datira od vremena austrougarske okupacije Bosne pa do naših dana. Od tog trenutka, sustavno se koketira s Bošnjacima kao dijelovima srpskog ili pak hrvatskog naroda.

Svijest o bošnjačkom porijeklu, bošnjačko-islamskom kulturnom krugu u tolikoj mjeri se utkala u duhovni kod najvećeg broja pripadnika bošnjačkog naroda da ih, niti silni pritisci niti praktična potreba samoodržanja, nisu mogli poništili. Cijena tog veličanstvenog otpora jest veoma visoka. Genocidi nad Bošnjacima izmjenjuju se u ciklusima s barbarskim rušenjem sakralnih objekata bošnjačko-islamske 16 provenijencije. Danas je malo znano da su gradovi poput Osijeka 17, Požege, Šapca, Beograda ili pak Imotskog u najvećoj mjeri ličili današnjem Tešnju, Visokom, Gradačcu, Bišću. Dostupni izvori daju detaljan prikaz života i rada ljudi tog vremena. Opisi govore o tipičnim bosanskim kasabama u kojima dominira bosanski jezik. Ono što se u posljednjoj agresiji na Bosnu dogodilo s Fočom, Banja Lukom, Stocom, Mostarom jest postupak ranije primjenjivan u Srbiji, Slavoniji, Lici.

Temeljem Zakona o popisu stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gospodarstava (“Službeni list SFRJ”, br. 3/90. i br. 72/90.), te Zakona o provođenju popisa stanovništva, domaćinstava, stanova i poljoprivrednih gospodarstava (“Narodne novine”, br. 16/90. i br. 47/90.) proveden je posljednji popis stanovništva u Republici Hrvatskoj sa stanjem 31. marta 1991. godine u 24.00 sata. Članom 170. Ustava bivše SFRJ i odgovarajućim odredbama republičkih i pokrajinskih ustava, građanima je osigurana 18 potpuna sloboda izjašnjavanja o nacionalnoj pripadnosti. Temeljem tih ustavnih odredbi, popisivači su bili dužni upisati tačno onakav odgovor kako se popisana osoba izjasnila o nacionalnoj pripadnosti. Građanima je, također, ostavljena mogućnost ne odgovoriti na upit o nacionalnosti i takvi su evidentirani u rubrici “Nije se izjasnio”. Za djecu do 15. godine, odgovor su davali jedan od roditelja, usvojitelji ili staratelji.

Prema popisu stanovništva 1991. godine u Hravtskoj je ukupno popisano 4 784 265 stalnih stanovnika od toga 43 469 Bošnjaka.19 Živjeli su u 6 694 naselja, a obitavali u 6 628 budući da je 66 naselja bilo bez stalnih stanovnika. Značajno je također podastrijeti podatak da je prosječna veličina hrvatskih naselja 1991. godine iznosila 722 stanovnika. Čak 5 765 naselja ili
86 % broji 772 ili manje stanovnika.

Popisom iz 1991. godine nacionalno se izjasnilo 4 496 429 stanovnika ili 94 % od ukupnog stanovništva Republike Hrvatske. Od toga, Hrvata je 3 736 356 ili 83.1 %. Srba je 581 663 što daje 12.2 %. Bošnjaci 20 su treći po veličini narod i sudjeluju sa 0.909 % u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske.

U 5 113 naselja Hrvati čine apsolutnu većinu, u 116 relativnu. Srbi imaju apsolutnu ili pak relativnu većinu u 1 105 hrvatskih naselja.

U 360 naselja većinu imaju pripadnici nekog drugog naroda. Od tog broja Bošnjaci imaju apsolutnu većinu u četiri naselja (Krapan 67.54 %, Strilčići 66.67 %, Starići 66.67 % i Bogovolja 21 59.95 %) i relativnu većinu u tri naselja (Mracelj 44.83 %, Mala Lešnica 44.44 % i Most-Raša 29.00 %).

Tabela 2.

            Broj stanovnika u Republici Hrvatskoj i udio Bošnjaka prema popisima stanovništva
1948., 1953., 1961., 1971., 1981., i 1991. godine.

Godina	Broj stanovnika	Indeks 1948=100	Broj Bošnjaka	Indeks 1948=100	Udio Bošnjaka u %
1948.	3 756 807	100.00	1 077	100.00	0.029
1953.	3 918 817	104.31	16 185	1 502.79	0.413
1961.	4 159 696	110.72	3 113	289.04	0.075
1971.	4 426 221	117.82	18 457	1 713.74	0.417
1981.	4 601 469	122.48	23 740	2 204.27	0.516
1991.	4 784 265	127.35	43 469	4 036.12	0.909

Izvor: Popisi stanovništva u navedenim godinama

Podaci iz tabele 2 pokazuju da je u razdoblju od 1948. do 1991. godine ukupni porast stanovništva u Republici Hrvatskoj bio svega 27.35 %. U istom razdoblju broj Bošnjaka porastao je za preko četrdeset 22 puta.

Prema zvaničnim statističkim pokazateljima popisom iz 1948. godine evidentirao je svega 1077 Bošnjaka. Ovaj zaključak je samo djelomično točan budući da je 1948. godine u Hrvatskoj ubilo 4456 Bošnjaka koji su pridodani djelomično srpskom (274 Bošnjaka) i u značajnom dijelu hrvatskom (3212 Bošnjaka) nacionalnom korpusu. U slučaju da se kao startna veličina uzme stvarni broj pripadnika bošnjačkog naroda evidentiran u Hrvatskoj 1948. godine (sveukupno 4563 Bošnjaka) tada se dobiva porast Bošnjaka nešto manji od deset puta.

Već ova analiza jasno ukazuje na nelogičnost zvanične statistike. Samo djelomično se, naime, može prihvatiti tvrdnja po kojoj razloge takvih tendencija valja tražiti isključivo u pojačanom useljavanju Bošnjaka u smjeru Hrvatske. Navedeni razlog, premda nije sporan, samo djelomično objašnjava razloge ubrzanog povećanja pripadnika bošnjačkog naroda u Republici Hrvatskoj. Osim navedenog, bitan razlog povećanja broj Bošnjaka treba tražiti u slobodnijem izjašnjavanju nacionalne posebnosti. O tome će, u nastavku rada biti govora u pojedinostima.

U promatranom razdoblju udio Bošnjaka se povećao od nezamijetnih 0.029 % u 1948. godini na respektabilnih 0.909 % u 1991. godini. Bošnjaci su te godine, postali treći po brojnosti narod u Hrvatskoj, nakon većinskih Hrvata (78.1 %) i manjinskih Srba (12.2 %).

 Početak dokumenta

4. Kritički osvrt na službenu statistiku

U široj se javnosti ali i nekim znanstvenim i političkim krugovima uporno govori o znatno većem udjelu Bošnjaka u Hrvatskoj u odnosu na podatke koje podastire službena statistika. Po logici stvari uputnim nam se čini postaviti pitanje u kojoj su mjeri takve tvrdnje istinite i mogu li se na temelju određenih indikatora i obrazložiti.

Zagovornici tvrdnje o većem broju Bošnjaka u Hrvatskoj samo su u određenoj mjeri upoznati s problemima nacionalne identifikacije pripadnika bošnjačkog naroda u Hrvatskoj. Činjenica - da su svi slavenski narodi na području bivše Jugoslavije vodili otvorenu ili pak prikrivenu asimilaciju pripadnika bošnjačkog naroda - ima značajnog odraza u pokazateljima popisa stanovništva. Na temelju službenih podataka popisa stanovništva bivše Jugoslavije može se, tako, uočiti da je iz nacionalnog bošnjačkog kopusa statistički izdvojeno punih 21.9 % pripadnika bošnjačkog naroda i isti su pripojeni srpskom, hrvatskom i makednonskom nacionalnom korpusu.

Tabela 3.

            Statističko očitovanje pripadnika bošnjačkog naroda u Jugoslaviji prema popisu iz 1948. godine

            - apsolutni pokazatelji

Republika	Pripadnici bošnjačkog naroda	Pripadnici bošnjačkog naroda na popisu popisani kao
		Neopredijeljeni	Hrvati	Makedonci	Srbi
Bosna i Hercegovina	885 689	788 403	25 295	-	87 637
Crna Gora	1 124	387	24	-	713
Hrvatska	4 563	1 077	3 212	-	274
Makedonija	39 031	1 560	22	37 096	353
Slovenija	321	179	74	-	68
Srbija	105 396	17 315	444	-	87 637
Jugoslavija	1 036 124	808 403	29 071	37 096	161 036

Izvor: Stanovništvo po narodnosti, SZS,  Beograd 1954, knjiga IX, str. XVII.

Tabela 4.

            Statističko očitovanje pripadnika bošnjačkog naroda u Jugoslaviji prema popisu iz 1948. godine

            - relativni pokazatelji

Republika	Pripadnici bošnjačkog naroda (%)	Pripadnici bošnjačkog naroda na popisu popisani kao
		Neopredijeljeni	Hrvati	Makedonci	Srbi
Bosna i Hercegovina	100.0	89.0	2.8	-	8.1
Crna Gora	100.0	34.4	2.1	-	63.5
Hrvatska	100.0	23.6	70.4	-	6.0
Makedonija	100.0	4.0	0.1	95.0	0.9
Slovenija	100.0	55.8	23.0	-	21.2
Srbija	100.0	16.4	0.4	-	83.2
Jugoslavija	100.0	78.1	2.8	3.6	15.5

Izvor: Stanovništvo po narodnosti, SZS,  Beograd 1954, knjiga IX, str. XVII.

Na temelju statističkih podataka iz tabela 3 i 4 može se na najdjelotvorniji način sagledati drama pripadnika bošnjačkog naroda u bivšoj Jugoslaviji.

Pitanje nacionalnog izjašnjavanja u popisu iz 1948. godine sadržavalo je uputstvo koje je glasili: “Svako lice upisaće koje je narodnosti npr. Srbin, Hrvat, Slovenac, Makedonac, Crnogorac, Mađar, Šiptar, Rumun itd. Muslimani će staviti Srbin-musliman, Hrvat-musliman, neopredijeljen-musliman.”

Zahvaljujući činjenici da pripadnici bošnjačkog naroda nisu imali mogućnost da slobodno iskažu stvarnu pripadnost svojem narodu proizveli su činjenicu da je 21.9 % Bošnjaka otrgnuto od matičnog i pridodano drugim narodima. Najveći udio 15.5 % pridodan je srpskom nacionalnom korpusu, hrvatskom 2.8 % odnosno makednoskom nacionalnom korpusu 3.6 %. U Hrvatskoj je tek svaki četvrti Bošnjak ostao vjeran svojem nacionalnom biću. Najveći broj pripadnika bošnjačkog naroda u Hrvatskoj pridodan je hrvatskom - 70.4 % nešto manji srpskom nacionalnom korpusu - 6.0 %.

Razloga ovakvog stanja je mnogo. Niska razina nacionalne svijesti, nepostojanje vlastitih nacionalnih, kulturnih i političkih institucija u proteklom razdoblju, stvorili su od dijala pripadnika bošnjačkog naroda amorfnu masu na koju se različitim pritiscima može učinkovito djelovati.

 Početak dokumenta

5. Rasprostranjenost bošnjačke populacije u Hrvatskoj

Potrebe za vjerskom, kulturnom, političkom i humanitarnom organizacijom nužno nalažu potrebu sustavnijeg izučavanja prostornog rasporeda bošnjačkog naroda u Republici Hrvatskoj. Ograničene materijalne i kadrovske mogućnosti ne ostavljaju dovoljno prostora da se ide u ambicioznije planove. Stoga će podaci koji govore o značajnijim koncentracijama bošnjačkog naroda u Republici Hrvatskoj biti od neprocjenjive koristi političkim, vjerskim i inim asocijacijama koje djeluju u Hrvatskoj.

U tabeli 5 daje se pregled o broju, strukturi te procentualnom učešću Bošnjaka u zajednicama općina u Republici Hrvatskoj na temelju popisa stanovništva iz 1991. godine.

Tabela 5.

            Broj i struktura Bošnjaka te udio bošnjačke populacije unutar zajednica općina u
Republici Hrvatskoj 1991. godine                                   

Zajednica općina	Broj Bošnjaka	Struktura (%)	Udio bošnjačke populacije u općini (%)
Bjelovar	454	1.04	0.12
Dalmacija	6 303	14.50	0.66
Zagorje	57	0.13	0.05
Karlovac	1 597	3.67	0.94
Lika	226	0.52	0.27
Osijek	4 463	10.27	0.50
Rijeka	13 340	30.69	2.32
Sisak	3 088	7.10	1.79
Zagreb - grad	13 100	30.14	1.40
Varaždin	231	0.53	0.08
Zagreb - okolica	610	1.40	0.28
Republika Hrvatska	43 469	100.00	0.91

Izvor: Republički zavod za statistiku RH, “Popis stanovništva 1991”,  Dokumentacija 881,  Zagreb, 1992.

Navedeni podaci pokazuju da je najveća koncentracija bošnjačkog naroda u Zagrebačkoj gradskoj zajednici općina, slijedi ih Riječka te Dalmatinska zajednica općina.

Zagrebačke gradske općine registrirale su 1991. godine 13.100 domicilnih Bošnjaka u Republici Hrvatskoj što približno odgovara trećini cjelokupne bošnjačke populacije u Hrvatskoj. Uočimo da u gradu Zagrebu na svakih 100 stanovnika dolaze 1.3 Bošnjaka.

Vrlo je značajna koncentracija bošnjačke populacije u Zajednici općina Rijeka. Popisom iz 1991. godine evidentirano je 13.340 stalno naseljenih pripadnika bošnjačkog naroda na području Istarske 23 i Primorsko-goranske županije što je  30 % ukupne bošnjačke populacije u Hrvatskoj. Na 100 stanovnika dolaz 2.32 Bošnjaka što stvara dobre pretpostavke boljeg organiziranja.

Dalmatinske općine evidentirale su popisom 1991. godine 6.303 stanovnika Hrvatske koji se nacionalno izjašnjavaju Bošnjacima. To je 14.50 % od ukupne bošnjačke populacije Republike Hrvatske. Relativni udio Bošnjaka dalmatinskih općina ispod je republičkog prosjeka i iznosi svega 0.66 Bošnjaka na 100 stanovnika.

Bošnjačka populacija u ostalim dijelovima Hrvatske nije brojna i kreće se između 57 Bošnjaka, koliko je evidentirano u zagorskim opinama i 4.436 Bošnjaka koliko ih je evidentirano u osječkoj zajednici općina.

U nastavku daje se raščlanjen prikaz broja i strukture Bošnjaka i njihovog relativnog udjela u ukupnom stanovništvu za zagrebačku i riječku zajednicu općina.

Tabela 6 ilustrativno pokazuje da je u relativnom izrazu udio bošnjačke populacije u općinama Peščenica, Trešnjevka, Dubrava, Novi Zagreb i Susedgrad nesporno najjače izražen. Ipak valja izdvojiti općinu Peščenicu u kojoj na 100 stanovnika dolaze skoro četiri Bošnjaka.

Tabela 6.

        Broj i struktura  Bošnjaka  te udio bošnjačke populacije unutar općina u Zagrebačkoj gradskoj zajednici općina 1991. godine                                  

Općina	Broj Bošnjaka	Broj Bošnjaka (%)	Udio bošnjačke populacije u općini (%)
Centar	508	3.88	0.98
Črnomerec	570	4.35	1.10
Dubrava	1 721	13.14	2.00
Maksimir	551	4.21	0.90
Medveščak	400	3.05	0.84
Novi Zagreb	1 651	12.60	1.31
Peščenica	2 039	15.56	3.80
Samobor	149	1.14	0.31
Sesvete	644	4.92	1.26
Susedgrad	1 007	7.68	1.39
Trešnjevka	2 066	15.77	1.62
Trnje	889	6.79	1.74
Velika Gorica	697	5.32	1.10
sdahrešić	208	1.59	0.49
Ukupno grad Zagreb	13 100	100.00	0.91

Izvor: Republički zavod za statistiku RH, “Popis stanovništva 1991”,  Dokumentacija 881, Zagreb, 1992.

Podaci iz tabele 7 može daju ilustrativan pregled udjela bošnjačke populacije u Riječkoj zajednici općina.

Tabela 7.

            Broj i struktura Bošnjaka te udio bošnjačke populacije unutar općina u Riječkoj zajednici općina 1991. godine.                                  

Općina	Broj Bošnjaka	Struktura (%)	Udio bošnjačke populacije u općini
Buje	643	4.82	2.69
Buzet	108	0.81	1.45
Cres-Lošinj	254	1.90	2.15
Crikvenica	284	2.13	1.48
Čabar	16	0.12	0.31
Delnice	176	1.32	0.99
Krk	272	2.04	1.66
Labin	2 013	15.09	7.75
Ogulin	62	0.46	0.22
Opatija	246	1.84	0.82
Pag	17	0.13	0.22
Pazin	63	0.47	0.33
Poreč	281	2.11	1.22
Pula	2 838	21.27	3.33
Rab	51	0.38	0.53
Rijeka	5 659	42.42	2.74
Rovinj	278	2.08	1.41
Senj	30	0.22	0.33
Vrbosko	49	0.37	0.65
Ukupno ZO Rijeka	13 340	100.00	2.32

Izvor: Republički zavod za statistiku RH, “Popis stanovništva 1991”,  Dokumentacija 881, Zagreb, 1992.

Bošnjaci su najbrojniji u općini Rijeka gdje je popisom 1991. godine registrirano 5.659 Bošnjaka. Na 100 stanovnika grada Rijeke dolaze tri pripadnika bošnjačkog naroda.

Izuzetna koncentracija bošnjačke populacije bilježi se također u istarskim mjestima gdje prednječe Pula i Labin. Uočimo da je općina Labin nedvojbeno najbošnjačkija općina Hrvatske s visokim učešćem bošnjačke populacije u ukupnom stanovništvu te općine.

 Početak dokumenta

6. Veće bošnjačke zajednice u Hrvatskoj

Analiza 6.694 naselja koliko ih je bilo u Republici Hrvatskoj pri popisu iz 1991. godine nedvojbeno potvrđuju snažno bošnjačko prisustvo u svim njezinim dijelovima. Ovakav prostorni raspored u sadašnjoj situaciji nije osbito povoljan jer onemogućuje siguran prolaz bošnjačkim kandidatima u državne ili regionalne političke strukture. U vremenu koje je pred nama ovaj minus može se kvalitetnim radom pretvoriti u najveću bošnjačku prednost. Sukladno tom cilju nameće se potreba detaljnijeg istraživanja svih urbanih cjelina Hrvatske i bošnjačke prisutnosti u njima.

Analiza pokazuje da su u 1991. godini Bošnjaci bili većinski narod u četiri naselja. Iscrpni podaci daju se u tabeli 8.

Tabela 8.

            Naselja u Republici Hrvatskoj u kojoj Bošnjaci imaju apsolutnu većinu  prema popisu 1991. godine

Naselje	Ukupno stanovnika	Nacionalno izjašnjeni	Od toga Bošnjaci	Udio bošnjačke populacije (%)
Krapan	231	216	156	67.53
Strilčići	9	9	6	66.67
Starići	6	5	4	66.67
Bogovolja	372	370	223	59.95

Izvor: Republički zavod za statistiku RH, “Popis stanovništva 1991”,  Dokumentacija 881, Zagreb, 1992.

Prednjači naselje Krapan u općini Labin gdje Bošnjaci sudjeluju s respektabilnih 67.53 % od svih stalnih stanovnika. Strilčići na otoku Krku i Starići u općini Poreč pripadaju kategoriji veoma malih naselja i naglašena prisutnost bošnjačke populacije nema težinu kao što je slučaj s naseljima Krapan i Bogovolja.

Relativna bošnjačka većina evidentirana je u tri naselja: Most-Raša, Mala Lešnica i Mracelj.

Tabela 9.

            Naselja u Republici Hrvatskoj u kojoj Bošnjaci imaju relativnu većinu  prema popisu 1991. godine

Naselje	Ukupno stanovnika	Nacionalno izjašnjeni	Od toga Bošnjaci	Udio bošnjačke populacije (%)
Most-Raša	100	54	29	29.00
Mala Lešnica	9	9	4	44.44
Mracelj	174	162	78	44.83

Izvor: Republički zavod za statistiku RH, “Popis stanovništva 1991”,  Dokumentacija 881, Zagreb, 1992.

U Hrvatskoj je bilo 1991. godine 7 naselja u kojima je evidentirano više od 1000 Bošnjaka. Na prvom mjestu je Zagreb sa 11.247 pripadnika bošnjačkog naroda, zatim dolazi Rijeka sa 4.800 i Dubrovnik sa 2.715 Bošnjaka. Slijede ih Sisak na četvrtom i Pula na petom mjestu. Šesto mjesto po veličini je Gunja24 i konačno Split sa 1.150 Bošnjaka: Detaljan pregled sadržan u tabeli 10.

Tabela 10.

            Naselja u Republici Hrvatskoj više od 1.000 Bošnjaka prema popisu 1991. godine.

Naselje	Ukupno stanovnika	Od toga Bošnjaci	Udio bošnjačke populacije u općini (%)
Zagreb	707 770	11 247	1.59
Rijeka	167 964	4 803	2.86
Dubrovnik	49 728	2 715	5.46
Sisak	45 792	2 322	5.07
Pula	62 378	2 281	3.66
Gunja	5 176	1 489	28.76
Split	189 388	1 150	0.61

Izvor: Republički zavod za statistiku RH, “Popis stanovništva 1991”,  Dokumentacija 881, Zagreb, 1992.

 Početak dokumenta

7. Bošnjaci u Hrvatskoj nakon 1990. godine

Silazak komunizma s povijesne scene kako u Hrvatskoj i tako i u drugim zemljama istočne i centralne Evrope potakli su nade tih naroda za političkim preporodom i renesansom. Tim nadanjima pridružili su se Bošnjaci u Republici Hrvatskoj želeći, u tim povijesnim gibanjima, vlastitu političku sudbinu uzeti u svoje ruke. Negativna iskustva iz protekolog razdoblja, kada su drugi odlučivali o njihovoj sudbini, kada su drugi odlučivali što su i tko su, nalagali su odlučnu aktivnost u smjeru autentičnog političkog nastupa.

Stoga nije čudno da su se Bošnjaci Hrvatske masovno uključili u politički preporod i osnutak Stranke demokratske akcije utemeljene u Sarajevu 26. V. 1990. godine. Odmah nakon Sarajeva uslijedilo je osnivanje ogranaka te stranke u Zagrebu, Rijeci, Labinu, Osijeku, Dubrovniku, Zadru i drugim većim hrvatskim gradovima. Usporedo s tim auteničnim bošnjačkim političkim izrazom formiraju se istovremeno i neke druge bošnjačke stranke nadzirane od strane određenih hrvatskih centara moći.

Demokratska zajednica muslimana Hrvatske - DEZEMH-a u Osijeku i Muslimanska demokratska stranka (MDS) kasnije preimenovana u Hrvatsku muslimansku demokratsku stranku (HMDS)  u Zagrebu, svo vrijeme svojeg postojanja rade sukladno interesima hrvatskih hegemonista glede Bosne i Hercegovine. Istupi predstavnika tih stranaka su na tragu ekstremnih hrvatskih nacionalista prema kojima ne postoji bošnjački narod nego se svi stanovnici Bosne i Herecgovine tretiraju kao pripadnici hrvatskog naroda s različitim vjerskim obilježjima. Ovaj, očiti, anakronizam i recidiv nedavne prošlosti, glavnim je uzročnikom hrvatsko-bošnjačkih sukoba u Hercegovini i srednjoj Bosni. Ovim strankama treba pridružiti Bosansku demokratsku stranku (BDS) iz Zagreba i Muslimansku bošnjačku stranku (MBO) iz Splita koje u javnosti nisu imale osobitog učešća. Za političke analitičare ostaje za istražiti čudesnu činjenicu da je  jedanpostotna bošnjačka populacija u Hrvatskoj iznjedrila četiri (ili pak pet) političkih stranaka koje su svoju aktivnost isključivo usmjerile malobrojnoj bošnjačku populaciju u Hrvatskoj.

Bošnjački kulturni iskorak 25 najavljen je 1991. godine osnutkom Kulturnog društva Muslimana “Preporod” kasnije preimenovanog u Kulturno društvo Bošnjaka “Preporod”. U veoma kratkom razdoblju KDB “Preporod” iz Zagreba je pokrenuo čitav niz kulturnih događaja kao što su pokretanje informativnog biltena “Telal”, omladinskog časopisa “Jasmin” i danas vrlo uglednog časopisa “Behara”. Ovim uspjesima valja pridodati brojna izdanja bošnjačke provenijencije, tribine i sl. U sastavu društva jedno vrijeme bio je aktivan ženski pjevački kor. Ogranci društva postoje u Splitu i Rijeci. Osim “Preporoda” postoje još dva kulturna društva koja bi trebali okupljatu bošnjačku populaciju. To su “Narodna uzdanica” i “Gorčin”. “Narodna uzdanica” tiska knjižice u kojima se glorificiraju tzv. “Hrvati islamske vjere” dok kod drugog društva nije primjećena nikakva aktivnost.

Agresivni rat i teška izbjeglička kriza kako u matičnoj domovini Bosni i Hercegovini tako i u Hrvatskoj nalagali su osnivanje humanitarnog društava koje se naslanja na tradiciju islamskog dobročinstva. Bošnjačko humanitarno društvo “Merhamet” formirano u Zagrebu 1991. godine je nadljudskim naporima odgovorilo zadatku spašavanja stotina tisuća izbjeglica pristiglih iz svih krajeva Republike Bosne i Hercegovine. Veliku pomoć njihovom radu dale su brojne humanitarne asocijacije iz islamskih i sdahadnih zemalja. Danas, u nešto izmjenjenim uvjetima, ovo društvo nastavlja s radom pokušavajući barem djelomično popraviti tešku socijalnu situaciju s kojom se susreću pripadnici bošnjačkog naroda u gotovo svim dijelovima Hrvatske. Veoma teška socijalna kriza koja pogađa pripadnike bošnjačkog naroda u Hrvatskoj je na području labinštine (bivši rudnici Raše i Labina su prestankom rada doveli brojne bošnjačke obitelji na granicu životne egzistencije) i rubnim dijelovima općina Vojnić, Slunj, Gvozd, Cetingrad gdje žive brojne bošnjačke oobitelji bez ikakvih sredstava za život.

Na polju islamskog duhovnog i kulturnog preporoda je zamijetan intenzivan rad od 1993. koji se ogleda u osnivanju islamske srednje škole - medrese “Dr. Ahmed Smajlović” u Zagrebu. Ova medresa radi po usklađenom bosanskohercegovačkom i hrvatskom školskom programu i podarila je prve medreselije koji nastavljaju školovanje u drugim islamskim zemljama ili počinju aktivno raditi u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini. U drugoj polovini 1996. godine formirano je Udruženja ilmije u Republici Hrvatskoj.

Od 1993. godine na području Republike Hrvatske djeluje i Nacionalna zajednica Bošnjaka koja se, uporno i sustavno, zalaže za ostvarivanje svih nacionalnih prava koja bošnjačkoj nacionalnoj manjini po domaćim i međunarodnim propisima doista i pripadaju. Postoje i dva ogranka - u Rijeci i Puli.

Usporedo sa osnivanjem i radom političkih, kulturnih i humanitarnih organizacija svoje mjesto u Hrvatskoj traže mladi formiranjem svojih udruženja čije su aktivnosti usmjerene na zadovoljenje potreba najmlađih. U Zagrebu, Labinu i drugim većim hrvatskim mjestima osnovani su Muslimanski omladinski savezi (MOS), prvotno predviđeni da djeluju u okviru Stranke demokratske akcije. Zbog teške represije protiv SDA Hrvatske, aktivnosti Muslimanskog omladinskog saveza je izdvojena i njihova aktivnost se najčešće ogleda kroz rad klubova pri većim islamskim centrima. Najorganiziraniji ogranak MOS-a u Labinu i dalje djeluje u sastavu Stranke demokratske akcije Hrvatske.

Dan nakon krvavog četničkog pira u Bijeljini 26 formiran je u Zagrebu Krizni štab Muslimana Hrvatske s jasnim ciljem da se pomogne Bosni i Hercegovini i njezinom narodu. Slični krizni štabovi formirani su u svim većim hrvatskim mjestima gdje su postojale neke od bošnjačkih udruga (Islamska zajednica, SDA Hrvatske, KDB “Preporod” i BHD “Merhamet”. Nešto ranije, u vrijeme najveće agresije na Hrvatsku formirana je jedinica koja se brinula za sigurnost džamijskog kompleksa u Zagrebu.

Napad na Bosnu i Hercegovinu i plimni izbjeglički val iz Bosne i Hercegovine bio je jedan od najtežih zadataka aktivistima Kriznog štaba Muslimana Hrvatske. Odlukom Sarajeva ukida se Krizni štab Muslimana Hrvatske i formira se Međunarodna zajednica za pomoć Muslimanima BiH sa sjedištem u Beču i ispostavom u Zagrebu. Osim saniranja izbjegličke krize ispostava u Zagrebu je poduzela čitav niz aktivnosti u smjeru očuvanja i obrane matične domovine Bosne i Hercegovine. Rad ispostave je postupnim zahlađenjem odnosa na relaciji Sarajevo-Zagreb veoma otežan da bi, nakon brutalnih policijskih tortura, prestali sa radom.

Politički aktivisti okupljeni oko SDA Hrvatske, uviđajući svu besmislenost hrvatsko-bošnjačkih sukoba u Hercegovini i srednjoj Bosni izlaze s veoma kvalitetnom “Inicijativom za normalizacijom hrvatsko-bošnjačkih odnosa u Bosni i Hercegovini”. Inicijativa nailazi na povoljan prijem kod političkih, diplomatskih, vjerskih i inih prvaka kojima je podastrta. Ubrzo dolazi do Bečkog i kasnijih sporazuma kojima se postupno uklanjaju prepreke i nepovjerenje između bošnjačkog i hrvatskog vodstva.

 Početak dokumenta

8. Bošnjačko sutra u Hrvatskoj

U bivšoj, socijalističkoj Jugoslaviji, najviši oblik manifestacionog obilježavanja vjerskih sloboda jest, nesumnjivo, otvaranje zagrebačke džamije. U vremenu kada su vjeske slobode bile dobrano reducirane otvaranje velebnog islamskog centra u Zagrebu bio je društvenopolitički događaj prvog reda. Stoga ne čudi podatak da su svečanosti otvaranja uz više desetaka tisuća posjetilaca bili također brojni uglednici iz cijelog svijeta.

Samom činu otvaranja zagrebačke džamije prethodila je strahovita haranga jednog dijela antibošnjačkih snaga koje su pokušavale, svim mogućim i nemogućim sredstvima, onemogućiti otvaranje već dovršenog džamijskog kompleksa. Sretna okolnost za neimare zagrebačkog islamskog centra bile su svjetske studentske sportske igre “Univerzijada ‘87.” i dolazak  brojnih vrhunskih sportaša iz islamskih zemalja. Najava njihova dolaska u Zagreb pomogla je dobivanju uporabne dozvole. Svečanost otvaranja zagrebačke džamije poslužila je tadašnjem režimu da progovori o visokim stupnju vjerskog ispovijedanja u svojoj sredini.

Pobjeda HDZ-a na prvim slobodnim izborima i agresivan nastup njezina radikalnog krila veoma brzo su otkrili otvorenu fobiju prema dojučer favoriziranim Srbima ali i jasno izraženu suzdržanost prema nastojanjima bošnjačkih krugova u Hrvatskoj da političku budućnost grade unutar svoje vlastite bošnjačke stranke - Stranke demokratske akcije.

U trenucima stvaranja novog političkog ustroja u Zagrebu je formiran Odbor za ustav, poslovnik i politički sustav koji je trebao ponuditi novi politički ustroj kojim bi se definirali politički odnosi unutar Ustava i i drugih zakonskih akata kojima se rješavaju, između ostalog, i pitanja od životnog značenja za pripadnike hrvatskog naroda i nacionalnih manjina. U Odboru, s izuzetkom Bošnjaka Ševka Omerbašića, u radu su sudjelovali bošnjački prestavnici koji nisu imali dovoljno sluha za sustavnim rješavanjem bošnjačkog pitanja u Republici Hrvatskoj. Uz sveučilišnog profesora Osmana Muftića, bošnjačke interese, zastupali su hadezeovci - Muhamed Zulić i Hidajet Bišćević. Tek na oštar prosvjed predsjednika Mešihata RH u preambuli Ustava RH izrijekom su navedeni i Muslimani kao jedna od nacionalnih manjina. 

Postupni razvoj krize na području bivše Jugoslavije i prebacivanje njenog kratkotrajnog destruktivnog djelovanja iz Slovenije najprije na Hrvatsku i nešto kasnije na Bosnu i Hercegovinu potvrdili su strahovanja nekih bošnjačkih analitičara da unutar hrvatskog političkog establišmenta postoje značajne snage koje idu na razbijanje Bosne i decimiranje bošnjačkog naroda.  Bošnjaci u Hrvatskoj su veoma brzo osjetili zločudnost tog antibošnjačkog i antiislamskog velikohrvatskog modela djelovanja.

Najprije u blažoj, kasnije u snažnijoj formi, kroz “državotvorne” medije, stvarala se klima nepovjerenja prema svemu bošnjačkom i islamskom u Hrvatskoj. Za razliku od prethodnih godina kada su islamski praznici najavljivani i obilježavani u gotovo u svim medijima i u značajnoj mjeri, postupno se o islamu i Bošnjacima počinje pisati s mnoštvom negativnih obilježja.

O nekim događajima koji dobrano ilustriraju promjenu hrvatskog odnosa prema Bošnjacima Hrvatske daje se fragmentarni pregled..

Kumstvo predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana u postupku pokrštavanja djece obitelji Pezo, oštar prosvjed zagrebačkog odbora Islamske zajednice i još oštriji odgovor Kabineta Predsjednika Republike, nedvojbeno su potvrdili strahovanja da takav odnos nije stvar trenutka nego sistemski 27 pritisak na bošnjačku zajednicu. Ovom činu pridružio se simpozij organiziran od strane poznatog antibošnjačkog bojovnika don Anta Bakovića   pod nazivom “Povratak iskonu”. Moto ovog simpozija, nedvojbeno je, zahtjev za konverzijom islamske u kršćansku, katoličku duhovnost.

Brojni su primjeri terorističkog djelovanja na istaknute čelnike bošnjačkog naroda. U nekoliko navrata politički čelnici SDA Hrvatske Zagreba i Rijeke privedeni su na policiju i informativne razgovore. Fizički napad na uglednog privrednika Hasana Tanovića u Čakovcu izazvao je oštar prosvjed svih bošnjačkih asocijacija u Hrvatskoj. Na isti način reagirali su na podmetanje eksplozivne naprave na modni salon Salima Šabića u Zagrebu. Posebnost ovog događaja vezuje se za optužbe izrečene od strane hrvatskih tajnih službi koje su uglednog bošnjačkog djelatnika Salima Šabića  optužili za rad u vojnoj obaviještajnoj službi KOS-u. Mučko ubojstvo Šefika Mujkića od strane policijskih djelatnika u Slavonskom Brodu kao i ubojstvo jednog Bošnjaka u Puli (zbog glasnog čestitanja bajramskog praznika) od strane jedne vojne osobe i oslobađajuća na učinjeni zločin izazivlju iznenađenje i sdahrepaštenost cjelokupne bošnjačke zajednice u Hrvatskoj. Terorističkom napadu na mesdžid u Dubrovniku prethodila je brutalna haranga nekih medija na tu bošnjačku zajednicu Dubrovnika. Napad na žensku grupu “Arabeske” iz Zagreba prigodom nastupa na jednom dobrotvornom koncertu u Rijeci potvrdio je postojanje organiziranih snaga koje promiču mržnju prema islamskom i bošnjačkom kulturnom iskoraku. Riječka policija je u nekoliko navrata iskazala znatnu brutalnost prilikom zatvaranja bošnjačkih ugostiteljskih i inih objekata i racija vjernika za vrijeme održavanja tjedne molitve petkom (džuma namaz). Ovo je samo manji dio, vrh sante, sumorne faktografije, koja ilustrativno govori o vremenu u kojem je, “cvijet hrvatskog naroda” postao remetilačkim faktorom. Zanimljivi su i različiti pamfleti koji se povremeno javljaju u Istri s jasnom željom da se harmonični odnosi Bošnjaka s Hrvatima, Talijanima, Istrijanima i drugim harmonično razvijaju. Posljednji takav pamflet pojavio se u vrijeme ovogodišnjih izbora u Hrvatskoj gdje se ističe “Poziv Muslimanima da očiste Istru od svih nemuslimana”.  U potpisu se navodi ime poznatog aktiviste SDA Hrvatske, gospodina Mehmeda Džekića, s jasno izraženom željom da ga se osobno kao i stranku u cjelinu oblati  i diskreditira.

***

Tuđamnovo stalno isticanje Hrvatske kao “predziđa kršćanstva” i pravo građanstva “Molitvi suprotivoj Turkom” ilustrativno kazuju o usudu koji, s toliko dostojanstva i trpeljivosti, nose Bošnjaci Hrvatske.

Odbijajući sve zahtjeve bošnjačke zajednice, od kojih su “bošnjačko nacionalno ime” i “pravo na bošnjačkog zastupnika u Saboru” najhitniji i najbitniji, ne daju za pravo bošnjačkoj zajednici u Tuđmanovoj eri očekivati kvalitetnije pomake. Ustrajavajući na podjeli Bosne i nepostojanju bošnjačkog naroda Franjo Tuđman najavljuje dalje antibošnjačke aktivnosti.

Znatno ranije taj model ponašanja prema Bošnjacima i Bosni imali smo prigodu čitati u Srbiji i Garašaninovom “Načrtaniju”.

Zagreb, 31. 08. 1997. godine

 Početak dokumenta

9.  Literatura

1.      Balić S. (1994): Kultura Bošnjaka, IPP R&R, Tuzla

2.      Grbo I. (1995): Obilježja muslimanskog društva, Behar, Vol. IV., No. 19-20., str. 12-13

3.      Imamović M. (1996): Bošnjaci u emigraciji: monografija “Bosanskih pogleda”, Bošnjački institut Zuerich - odjel Sarajevo, Sarajevo

4.      Hadžijahić M. (1974): Od tradicije do identitete, Svjetlost, Sarajevo

5.      Kajan I. (1992): Zavođenje Muslimana, izdavač Smaila Kajan, Zagreb

6.      Marić F. (1996): Pregled pučanstva Bosne i Hercegovine između 1879. i 1995. godine, Katehetski salezijanski centar, Zagreb

7.      Omerbašić O. (1995): Islam i Muslimani u Hrvatskoj, Takvim 1995., Mešihat Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj, Zagreb

8.      Purivatra A., (1972) Nacionalni i politički razvitak Muslimana, Svjetlost, Sarajevo

9.      Suljević K. (1981): Nacionalnost Muslimana, Otokar Keršovani, Rijeka

10.  Tanković Š. (1993): Koliko Muslimana živi u Hrvatskoj, Takvim 1994., Mešihat Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj, Zagreb

11.  Tanković Š. (1995): Neke karakteristike bošnjačke populacije u Hrvatskoj, Takvim 1995., Mešihat Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj, Zagreb

12.  Velagić T. (1995): Problemi bošnjaštva, Behar, Vol. IV., No. 19-20., Zagreb 5-8

 Početak dokumenta

Prilog

Prilog 1.

Njegovu Veličanstvu

od tajnika Garcie Hernandeza, od 23. ožujka 1560.

Ima petnaestak dana da su ovdašnja gospoda odlučila naoružati 30 galija kao što sam u zadnjem pismu javio Vašem Veličanstvu. Sinoć su odabrali isto toliko nadzornika koje zovu Paladinima i kažu da će ih skoro otpremiti na more nisu još sazvali galijote i trebat će nekoliko dana da se skupe, a osim toga te galije s Paladinima se sporo opremaju i vrlo rijetko odlaze odavde.

Neka gospoda iz Zadra i iz drugih krajeva Dalamacije rekla su mi da je više od petnaest tusuća tuskih obitelji naseljeno u Liku, da ih vodi Malkoč-beg, sandžakbeg bosanski, koji je prošle godine predvodio šest tisuća konjanika do blizu Gorice a to je dva dana puta odavde, i koji im je tada ostavio neke slobode uz uvjet da svaka kuća daje Turcima po dukat godišnje, a kažu da hoće ondje izgraditi tvrđavu jer da je to najsigurniji komad zemlje na svijetu, (podvukao Š.T.) i da su mnogi Dalmatinci mletački podanici već otišli ili odlaze onamo da ne bi umrli od gladi, a da ih je dobar broj iz istih razloga odselio i u Napuljsko kraljevsrvo, od čega će Signoria imati velike štete jer su im to najbolji ljudi za mornaricu, ali ni jedno ni drugo ih previše ne brine bar to ne pokazuju nego se to mora zaključivati. (...)

                                    sluga Vašeg Veličanstva, koji Vam ljubi plemenite noge i ruke

                                                                        Garcia Hernandez

Prilog 2.

Njegovu Veličanstvu

od tajnika Garcie Hernandeza, od 18. ožujka 1560.

(...) Naše tajništvo je 12. ovog mjeseca obaviješteno pismom iz Zadra da je u Liku i Krbavu, koja se nalaze s onu stranu Velebita (monatna de la Morlaca) koja je na granici Zadra, doseljeno osam tisuća turskih obitelji, (podvukao Š.T.) a očekuje se još četiri tisuće i to će biti zlo susjedstvo Dalmaciji, Hrvatskoj i Istri. (...)

 Početak dokumenta

---

1 Docent na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu